Na lijevoj obali rijeke Rakitnice, u rogatičkom naselju Donje Polje, već skoro vijek i po stoji hram Svete Trojice – svjedok prošlih vremena, stradanja i obnove ovog kraja. Podignut u godinama nakon odlaska Osmanskog carstva, hram je građen od 1883. do 1886. godine, kao jedan od simbola duhovnog i nacionalnog preporoda srpskog stanovništva u Rogatici.
Sazidan od kamena, u neobičnom gotskom stilu za pravoslavne hramove, u sebi nosi i mnogo dublje slojeve prošlosti. U njegove zidove uzidani su stećak i nadgrobna ploča koji svjedoče o životu na ovom prostoru vijekovima prije izgradnje samog hrama.
Unutrašnjost hrama od 1897. godine krasio je veličanstven ikonostas. Izrađen je kao umjetničko djelo visokog kvaliteta, a ikone je, prema dostupnim podacima, radio akademski slikar Anastas Bocarić. Nažalost, ovo remek-djelo zadržalo se u hramu nepunih pola vijeka.
Tokom Drugog svjetskog rata hram Svete Trojice je teško stradao. Iz njega je odneseno gotovo sve, čak i cijeli ikonostas. Prema svjedočenjima, uvidjevši njegovu ljepotu i vrijednost, italijanska vojska ga je pažljivo demontirala, spakovala u sanduke i otpremila najvjerovatnije u Italiju. Tada se rađa misterija koja nikada nije riješena.
Ni nakon više od osam decenija nije poznato krajnje odredište ikonostasa, odnosno da li je sačuvan u cjelini ili je rasut po privatnim i javnim zbirkama.
Nakon rata, hram je obnovljen snagom volje i vjere naroda. Šezdesetih godina postavljen je novi ikonostas, rad samoukog rezbara Sime Stanišića, dok je ikone izradio akademski slikar Nikodim Brkić. Taj ikonostas služio je decenijama kao simbol oporavka i nastavka duhovnog života srpskog naroda u Rogatici.
Prije petnaestak godina rogatički hram je dobio novi, treći ikonostas, koji danas krasi njegovu unutrašnjost, a koji je djelo ruku duboresca Rajka Šinikovića i ikonopisca Nenada Despića.
Ipak, pitanje prvog ikonostasa ostaje i dalje otvoreno. Da li se nalazi u nekom italijanskom muzeju, crkvi ili je zauvijek izgubljen u vrtlogu rata?
Ne tako davna istorija svjedoči da su brojni italijanski vojnici, koji su čuvali srpske manastire na Kosovu, upravo u dodiru sa pravoslavnim svetinjama pronalazili istinski mir, duboko pokajanje i nepokolebljivu vjeru. Takva svjedočanstva bude nadu da je možda i rogatički ikonostas Božijim promislom dospio tamo gdje je bilo potrebno i gdje nije posmatran kao ratni plijen, već kao svetinja koja i danas ispunjava svoju osnovnu namjenu.
Kakva god da je bila njegova konačna sudbina, jedno je sigurno – narod Rogatice nije gubio vjeru i očajavao, već je podigao novi, a nakon pola vijeka još jedan ikonostas. A jedina sačuvana fotografija prvog ikonostasa hrama Svete Trojice u Rogatici ostaje kao trajno svjedočanstvo o njegovom postojanju, ali i o snazi vjere naroda koji je uprkos svim stradanjima i rušenjima uvijek bio spreman da gradi i obnavlja iznova.
istokplus.com