Postoje ljudi koje život iskuša više nego što bi iko poželio. Oduzme im korak, promijeni svakodnevicu i natjera ih da svijetg ledaju iz drugačije perspektive. Ali postoje i oni kojima ne može oduzeti ono najvažnije – osmijeh, dostojanstvo i vjeru u život. Upravo takav je Savo Živković.
Danas se kreće u invalidskim kolicima, uz pomoć plastičnih proteza koje su postale dio njegove svakodnevice nakon teške borbe sa gangrenom. Ipak, dovoljno je pogledati ga u oči da čovjek shvati kako pred sobom nema nekoga koga su nedaće porazile. Naprotiv. U njegovom pogledu i danas žive isti entuzijazam, radoznalost i ljubav prema životu, zbog kojih djeluje znatno mlađe nego što njegove godine govore.
A iza tih vedrih očiju krije se život ispunjen radom, znanjem i nesebičnim davanjem. Rođen 10. avgusta 1946. godine u Nikolićima kod Podgraba, Savo Živković svoj život posvetio je šumarstvu, nauci i zavičaju. Kao diplomirani inženjer šumarstva, kasnije i magistar šumarskih nauka, prošao je put od referenta do direktora Šumskog gazdinstva „Pale“, obavljao odgovorne funkcije inspektoraza šumarstvo i lovstvo, istraživao, pisao i objavljivao stručne i naučne radove, ne prestajući da uči ni onda kada su mnogi smatralida su svoje obrazovanje odavno završili.
Ali njegova najveća biografija nije ispisana titulama. Ona je ostalau ljudima kojima je pomagao, u putevima koje je gradio, biblioteci i muzeju koje je osnovao, stablima koja je sadio i zavičaju kojem je poklonio gotovo cijeli svoj život. Danas, uprkos svim iskušenjimakoja je donijela bolest, ne govori o onome što je izgubio, već o onomešto još može dati. A to je, možda, i najveća životna pobjeda.
Nakon odlaska u penziju niste se povukli iz društvenog života. Naprotiv, osnovali ste udruženje „ZAMBAL“ koje je postalo prepoznatljivo po brojnim aktivnostima. Kako je sve počelo?
Oduvijek sam smatrao da čovjek treba da ostavinešto iza sebe. Tako je nastalo udruženje „ZAMBAL“, što je skraćenica za Zavičajni muzej, biblioteku, arboretum i lovački dom. Okupili smo ljude koji vole svoj kraj i koji su spremni da volontiraju kako bismo sačuvali istoriju, prirodu i tradiciju Podgraba. Kroz udruženje smo izdavali časopis, objavili monografije, organizovali brojne akcije i pokrenuli projekte kojiće, vjerujem, ostati vrijedno nasljeđe budućim generacijama. Za mene je to bio prirodan nastavak svega što sam radio tokom cijelogživota – služiti svom zavičaju.
Kroz svoj rad često upozoravate da su šuma i voda najveće bogatstvo ovog kraja. Šta Vas danas najviše brine kada je riječo zaštiti prirode?
Šuma i voda su neraskidivo povezane. Dok imazdrave šume, biće i kvalitetne vode. Nažalost, posljednjih godina svjedoci smo prekomjerne sječe, zagađenja vodotokova i sve manjegpoštovanja prema prirodi. To nije problem samo jednog mjesta, nego cijelog društva. Godinama upozoravam da se prirodni resursi moraju koristiti odgovorno i planski, jer ono što danas uništimo, teško ćemo vratiti budućim generacijama. Priroda nam je mnogo dala i na nama je da joj to vratimo brigom i odgovornošću.
Kada pogledate svoj radni vijek, na šta ste posebno ponosni osim na posao u šumarstvu?
Najponosniji sam na to što sam uvijek pokušavaopomoći ljudima. Nije mi bilo dovoljno da se samo sade šume. Zajednosa mještanima gradili smo seoske puteve, dovodili pitku vodu, pomagali u elektrifikaciji sela i povezivanju telefonskih linija. Smatrao sam da šumarstvo treba biti u službi naroda. Kada ljudiimaju bolje uslove za život, lakše će i oni čuvati prirodu.
U knjizi često spominjete saradnju sa lokalnim stanovništvom. Zašto Vam je to bilo toliko važno?
Naučio sam da se ništa veliko ne može uraditibez ljudi. Kada smo pošumljavali ili gradili puteve, nisu radilisamo šumari. Dolazili su učitelji, učenici, mještani i aktivisti. Radne akcije nisu bile samo posao, nego prilika da se ljudi druže, upoznaju i zajedno urade nešto korisno za svoju zajednicu. Zato ih sei danas rado sjećam.
Poslije rata pomagali ste porodicama koje su ostale bez doma. Kako je došlo do toga?
To je bio jedan od najtežih perioda. Mnogeporodice ostale su bez krova nad glavom. Smatrali smo da ne možemookrenuti glavu od njihovih problema. Šumsko gazdinstvo jeobezbijedilo hiljade kubika ogrevnog drveta i građevinskimaterijal, a pomagali smo i porodicama poginulih boraca i ratnihvojnih invalida. Nije bilo važno ko je koje vjere ili nacije – važnoje bilo da čovjeku treba pomoć.
Zašto ste se toliko posvetili očuvanju starih sorti voća?
Shvatio sam da zajedno sa starim voćkama nestajedio naše tradicije. Zato smo kroz udruženje „ZAMBAL“ tražilistare sorte jabuka, krušaka i šljiva, kalemili ih i sadili kako biostale sačuvane. To nije bilo samo zbog voća, nego zbog našekulturne baštine i svega što su nam ostavili naši preci. Smatraosam da ono što vrijedi treba sačuvati za buduće generacije.
Kakvu biste poruku poslali mladim ljudima nakon svega što steprošli u životu?
Poručio bih im da ne gledaju samo ličnu korist. Čovjek treba da ostavi nešto iza sebe – bilo da je to zasađena šuma, izgrađen put, sačuvan izvor vode ili pomoć nekome kome je potrebna. Priroda i ljudi su neraskidivo povezani. Ako čuvamo prirodu, čuvamo i sebe, a ako pomažemo jedni drugima, ostavljamo bolji svijetgeneracijama koje dolaze.
Iako bi se njegov život mogao ispričati kroz funkcije, priznanja i godine rada, mnogo je važnije ono što se ne može upisati u biografiju – snaga karaktera, ljubav prema ljudima i nepokolebljivavolja da se ide naprijed uprkos svemu. Upravo zato ovaj razgovor jepriča o čovjeku koji je ostao uspravan i kada više nije mogao stajatina svojim nogama. Ovo je priča o Savi Živkoviću – između ljudi, zavičaja i šuma, gdje je ispisao svoj život, a sada ga svojim riječimanastavlja svjedočiti.
Ovaj intervju predstavlja samo mali dio njegovog bogatog životnogputa. Svi koji žele saznati više o njegovom radu, iskustvima i brojnim zanimljivim pričama mogu ih pronaći u knjizi „ZAMBAL 12“, koja je dostupna u prodaji.
istokplus.com