Danas je malo poznato da je nakon albanske golgote oko 60 hiljada srpskih vojnika bilo smješteno u logore i bolnice na sjeveru Afrike, uglavnom u Bizerti u Tunisu.
Iscrpljeni glađu, bolestima i višemjesečnim stradanjem, mnogi od njih ne bi preživjeli da nije bilo čovjeka čije ime pojedini Srbi i danas pominju sa dubokim poštovanjem, dok je većina, nažalost, nepravedno zaboravila – francuskog admirala Emila Geprata.
Kao komandant francuskih snaga u Tunisu, Geprat je među prvima shvatio u kakvom se stanju nalaze srpski vojnici koji su stizali nakon strašnog povlačenja preko Albanije.
On se usprotivio francuskoj vrhovnoj vojnoj komandi koja je predlagala da se bolesni i iznemogli Srbi smjeste pod šatore na užarenom pustinjskom pijesku, daleko od naselja. Geprat je znao da bi takva odluka za mnoge značila sigurnu smrt. Umjesto toga, insistirao je da srpski vojnici budu smješteni u Bizerti, gdje su mogli dobiti ljekarsku pomoć, hranu i uslove dostojne čovjeka.
Lično je obilazio brodove kojima su pristizali srpski vojnici, razgovarao sa ljekarima i uvjeravao se u njihovo stanje. Vidjevši koliko su izmučeni, naredio je da im se obezbijede pojačani obroci. Srpski vojnici dobijali su više hljeba nego što je bilo predviđeno za francuske vojnike, jer je Geprat smatrao da su ljudi koji su preživjeli takvu golgotu vitezovi i da
zaslužuju posebnu brigu.
Međutim, ono što je kod Srba ostavilo najdublji trag nije bila samo njegova pomoć u hrani i liječenju. Geprat je srpskim vojnicima vraćao ono što su tokom stradanja gotovo izgubili – dostojanstvo. Nije ih gledao kao izbjeglice, niti kao poraženu vojsku. Za njega su oni bili junaci koji su izdržali ono što malo koji narod u istoriji može da izdrži, boreći se sa desetostruko brojnijim neprijateljem.
Prilikom jednog od prvih obraćanja srpskim oficirima i vojnicima u Bizerti, dočekao ih je riječima punim poštovanja, pozdravljajući u njima ljude čijem se junaštvu divio čitav svijet. Te riječi, izgovorene u trenucima kada su mnogi izgubili nadu, značile su više od bilo kakvog odlikovanja.
Gotovo svakodnevno obilazio je logore i bolnice, interesujući se da li vojnicima nešto nedostaje i da li su dobili sve što im pripada. Njegov cilj bio je jednostavan – spasiti što više života.
Odlikovan je Ordenom Bijelog orla sa mačevima prvog reda, a kada je 1931. godine posjetio Beograd, priređen mu je doček kakav je rijetko kome ukazan. Desetine hiljada ljudi izašle su na ulice da pozdrave čovjeka koji je spasio tolike srpske živote. Nošen je na ramenima od željezničke stanice do centra grada, uz ovacije naroda koji je u njemu vidio iskrenog prijatelja.
U istoriji srpskog naroda bilo je saveznika i prijatelja, a jedan od njih je definitivno i admiral Geprat. U vremenu kada su Srbi prolazili kroz jedno od najtežih iskušenja u svojoj istoriji, on nije ponudio samo pomoć – ponudio je saosjećanje, poštovanje i čovječnost. Zato njegovo ime i danas treba da zauzima posebno mjesto u srpskom kolektivnom pamćenju, školama i diskusijama.
Izvor: ISTOK plus /istokplus.com/