U predizbornoj kampanji političke stranke obično broje glasove, članove, simpatizere, skupove i fotografije. Na Palama bi, međutim, mogli da uvedu još jednu disciplinu – brojanje kvadrata prema političkoj snazi.
Jer, ako se pažljivo pogledaju ovogodišnje tribine, izbor prostora za njihovo održavanje postaje gotovo politička poruka sam po sebi.
Prva je nastupila Lista za pravdu i red.
Početna ambicija bila je velika – Studentski trg. Prostor koji po veličini svakako ostavlja utisak i koji bi, ukoliko bi bio ispunjen, poslao prilično jasnu poruku.
A onda – promjena plana.
Neposredno pred početak, tribina je premještena na šetalište, gdje su se već nalazili štandovi drugih političkih stranaka i ljudi koji su tuda prolazili ili došli iz drugih razloga.
Fotografija je tako dobila ono što joj je potrebno – više ljudi, više utiska.
Politička stvarnost, međutim, ne zavisi od kadra koji se izabere za fotografisanje.
I tu je možda najzanimljivija simbolika ovog skupa: velika ambicija na početku, pa mnogo manji prostor kada je trebalo pokazati stvarnu mobilizaciju. Od „velike scene“ do toga da se politički skup uklopi u već postojeću gradsku gužvu.
Sljedeći je bio SDS.
Ovdje je priča drugačija.
Kulturni centar je bio totalno popunjen!!! To dobro zvuči, zar ne? Naročito u predizbornoj kampanji, kada je fotografija pune sale važnija od pola saopštenja.
Ali onda treba pogledati koliko ljudi ta sala uopšte može da primi (oko 250).
I onda dolazimo do mnogo zanimljivijeg pitanja: da li je puna mala sala dokaz snage ili samo dokaz da je sala mala?
Fotografije sa skupa dodatno otvaraju pitanje strukture prisutnih, a naročito činjenice da se među njima mogu prepoznati ljudi koji su politički vezani za druge opcije (PSS).
I tu SDS dolazi do možda najbolnije tačke.
Nije problem napuniti malu salu.
Problem je što je nekada ova stranka na Palama imala političku snagu zbog koje se nije postavljalo pitanje može li napuniti salu, već koju salu treba napuniti.
Danas je to drugačija slika.
Nije to više stranka koja se mjeri prostorom koji joj je potreban, već prostorom koji joj je dovoljan.
A onda stiže PSS.
Nakon debakla u Sokocu i na ujedinjenoj tribini te stranke u Istočnoj Ilidži i Istočnom Novom Sarajevu, za Pale je očigledno uložen dodatni napor (valjda zbog poruke koju to nosi).
Telefoni su, prema informacijama koje su kružile uoči tribine, radili punom parom. Pozivalo se sa različitih spiskova, kontaktirali su se razni ljudi, tražila se masa.
I masa se na kraju našla u „Kometi“.
Prostor je veći od Kulturnog centra, ali daleko od velikih dvorana koje bi ostavile utisak masovnosti.
A kada se pogledaju fotografije, nameće se još jedno pitanje: koliko je ljudi u toj sali zaista sa Pala?
Naravno, političke stranke imaju pravo da okupljaju svoje članove i simpatizere iz cijelog regiona. Ali ako se pokušava izmjeriti lokalna politička snaga, onda je i taj podatak važan. Jer jedno je napuniti salu. Drugo je imati dovoljno ljudi u sopstvenom gradu da salu napuniš bez dovođenja podrške sa strane.
Zatim dolazimo do SNSD-a.
Njihova tribina tek treba da bude održana, pa bi svako poređenje sa već održanim skupovima bilo preuranjeno.
Ali jedna stvar već sada bode oči.
Dvorana „Peki“.
Neko će reći – previše ambiciozno. Neko drugi – upravo je to poenta.
Jer ako se odlučite za prostor koji nije lako napuniti, onda ste sebi napravili problem ako ljudi ne dođu. Prazna velika dvorana ne može se sakriti ni najboljim kadrom.
Ali ako je napunite, poruka je prilično jasna.
Zato je izbor „Pekija“ istovremeno i rizik i pokazatelj samopouzdanja organizatora.
Sada ostaje samo da se vidi da li će broj ljudi potvrditi izbor prostora.
I tu dolazimo do zanimljivog fenomena ovogodišnje kampanje na Palama.
Stranke, možda i nesvjesno, same su napravile svoju malu političku mapu – od šetališta, preko Kulturnog centra i „Komete“, do „Pekija“.
Što je prostor veći, veći je i rizik.
Što je prostor manji, lakše ga je napuniti. Ali se to pretežno preslika i na „dvorane“ u kojima se glasa.
Takođe, što je fotografija bolja, lakše je sakriti ono što je van kadra. Zato PR timovi očigledno imaju pune ruke posla.
Zato se politička snaga ne može izmjeriti samo jednom tribinom. Ne pobjeđuje se izborna kampanja kvadratnim metrom sale, niti se glasovi broje po broju stolica.
Ali tribine ipak nešto pokazuju.
Pokazuju organizaciju. Pokazuju mobilizaciju. Pokazuju koliko ljudi želi da dođe, a ponekad i koliko je ljudi potrebno pozvati da bi se prostor popunio.
I zato će 22. septembar i tribina SNSD-a biti zanimljivi.
Ne samo zbog onoga što će kandidati govoriti, već zbog onoga što će se vidjeti prije nego što bilo ko izađe za govornicu.
Prazna stolica ne glasa.
Puna sala takođe ne glasa.
Ali kada se sve sabere – dvorište, šetalište, mala sala, srednja sala i velika dvorana – možda ćemo dobiti prilično zanimljivu sliku o tome ko na Palama trenutno ima kakvu organizaciju i koliko stvarno može da mobiliše ljude.
A konačnu analizu, kao i uvijek, neće napisati novinar, analitičar ili fotograf.
Napisaće je birači.
I to na mjestu gdje nema filtera, širokog kadra i mogućnosti da se kamera pomjeri pola metra ulijevo.
Na glasačkom listiću.
ISTOK plus